U mislima si mojim...


Ne trazi me vjetre sto sa Lisine hucis,
i na hrastik i bukvik sto se ljutis,
dok prevrces grane i lisce.
Uzalud ti mene trazis.
Uzalud u kesteniku grane razgrces,
pred kucom,ispod tresnje da me nadjes...
Odavno mene tamo nema.
Tamo su misli moje,moja sjena...
I ti Rekavo sto me nocima budis
dok usamljeno tamo zuboris,
dok ja i snu budan jecam,
dok ja u snu suzama grcam.
Ne prevrci svaki kamen,
ne trazi nikakav znamen,
jer odavno mene tamo nema.
Tamo su misli moje,moja sjena.
Vec ti vjetre na Ivanjsci zaprti vlaka buku,
dok mracne sjene nosi u luku.
Sa sobom uzmi misli moje
i ponesi ih na pute svoje.
U Kestenic malo ti navrati,
pomiluj lane malo u suhoj paprati.
Niz Peisc-njive zaigraj se u prasini,
a na Mileti ti malo zastani,
da jos jednom pogled bacim,
tamo gdje me odavno nema,
tamo gdje mi osta samo sjena.
 


Na Torine svoje,
noci neispavane moje.
Iznad Kolisca ti odsluhni malo,
mole li napacene sjene,
mole li Vjerovanje,
mole li Ufanje.
Odjekuje li ranjenom kapelicom Oce nas...
Molim te vjetre moras da saznas.
Zasto se necuje zvona zvon
tko to ucinu,tko je on?
Zasto iz Matica ne cuje se djecja cika,
iz Topolovica cobana vika?
Fijukni vjetre iznad Grsica i Prisoja
nek´se vidi vjetre snaga tvoja.
Nemoj sada da popustis
u Lubinu treba da se spustis.
Da li skola tamo stoji,
da li Vida djake jos broji?
Zasto li je prazna zadnja klupa,
zasto Nidzo sakom od stol ne lupa?
Pa prazna je klupa svaka,
sve je tiho,pa tu i nema djaka.
I vrba je suha,nije vise mlada,
trula je i nasa klada.
Dok Lubina Rekavu grli
ne zaboravi makar ti Boze moj mili,
da mi nekad tu smo bili.
A sad vjetre jurni snazno
u oluju se pretvori,
pa do Save sve zaori!!!
  
Autor: Borislav (Ante iz Torina) Topalovic iz Zagreba