Pjesma nasem selu

Pjesma nasem selu, i svetom Anti

Sveti Ante spasi Micijase,
u svijetu sto jos preostase.

Sveti Ante neka bude tako,
nase grijehe oprosti polako.

Zvono zvoni, zvonar pogledava,
ali njemu vrlo teska glava.

Svijeta nema, mise biti nece,
Sveti Ante kuda sve to krece.

Zvono zvoni, zvonar celo brise,
na koliscu nema nikog vise.

Selo pusto, selo rastjerano,
kazi nama, Sveti Ante rano.

Sto smo krivi, sto smo krivi bili,
da smo nase selo, svi napustili.

Lubina tece, i rijeka Rekava
mi nismo htjeli biti, nicija enklava.

Kolektivno, oni porucise nama,
vi morate ici, nema mjesta medju nama.

Dodje kolektivnost, dodje guja ljuta,
i naredi, vi morate skrenut, s dosadasnjeg puta.


Svijetom smo se rastrkali mili,
nasim komsijama, nismo nista krivi bili.

Kad bi znali sto su ucinili,
pitali bi, jesul' ikad sretni bili.

Trinaestog lipnja, spomendan je mili,
mi smo Svetom Anti, rado pokleknuli.

U svijetu smo stali, tebe spominjali,
i svoj zavjet, mi smo tebi dali.

Tvoje ime mi smo sacuvali,
i veliki doprinos nasoj crkvi dali.

Tvoje ime od nas nitko, zaboravit nece,
dok se zemlja oko sunca krece.

Ti si nam bio utjeha, i nada,
mi zivimo posteno, od svojega rada.

Tvoje ime nasa crkva nosi,
Micijaski narod, time se ponosi.

Zahvalni smo tebi, i nasoj sudbini,
sto se cesto cujemo, u dalekoj tudjini.

Kad se sjetim Jasenja, Kamara i Bara,
mene nesto u srcu zapara.

Isto tako Mostare, i prela,
gdje je mene mladog "Rjecanina" cura zanijela.

Oj Lubino, i tvoje ravnice,
gdje su sada nase ljepotice?

Rastrkane sirom svijeta, i ponosno zive,
pa i one znaju, nista nisu bile krive.

Prosli dani, i godine, na srcu nam nema tuge vise,
Micijaski narod, sirom svijeta, radosno uzdise.

Autor: Franjo Topalovic (Ane Lovrine) iz Rijeke - Rijeka 01. Prosinac 2004