Micije

     Ovaj moj clanak o Micijama namijenjen je mladjem narastaju i djeci nasih
iseljenika, koji ne znaju mnogo o nasem selu. Namijenjen je i nasim prijateljima
koji nisu tamo nikada bili a culi su za Micije od nasih ljudi.

     Micije su bile jedno malo i lijepo selo ( za mene najljepse na svijetu )
na obroncima Kozare u opcini Bosanska Gradiska; udaljeno od Gradiske 25 km.
Prostiralo se na prilicno velikoj povrsini iako je 1988.g. imalo samo 104 kuce,
sto znaci da su kuce bile rastrkane po brezuljcima. Kroz selo je proticalo dosta
potoka a najveci su bili Rekava i Lubina. Brezuljci na kojima je selo lezalo
nisu bili visoki pa su traktori mogli orati, a jedino je preko Rekave bilo malo
vece brdo. Bilo je ravnih njiva i livada pored Lubine a cijeli kraj je bio pitom
i pogodan za vocarstvo. Selo Micije se prvi put spominju u crkvenim knjigama prije
760 godina kada je fra Pavao Dragicevic krizmao u Ivanjskoj djecu iz Micija.
Sigurno je da su Micije postojale i prije toga ko zna koliko. Nikad nisam saznao
kako je selo dobilo ime - imaju samo neka nagadjanja.

     U selu je bilo dosta stanovnika jer je bilo obitelji sa desetero i vise
djece. Svi su bili vrijedni i bavili se poljoprivredom, stocarstvom i vocarstvom.
Zakljucio sam da su se ljudi doseljavali iz Dalmacije po ikavskom govoru i po
svatovskom pjevanju tzv "jocanju" koje se moze cuti samo u Hercegovini. Dobro su
uspijevale sve vrste voca a imali smo od ranih tresanja do kasne jeseni kada su
sazrijevali kesteni i musmulje, pa ni jedan dan nije prosao da nismo imali nekog
voca. Svako domacinstvo je imalo vocnjak a nista se nije spricalo. Iako su bili
siromasni, nije za vjerovati kako je to bio veseo i sretan narod, uvijek spreman
zapjevati i povesti kolo. Zimska prela i sijela nesto je sto se ne moze zaboraviti.
Ovo pisem u najkracem obliku, a u knjizi "Sjecanja na Micije" opisano je mnogo
detaljnije.

     Od 1956.g. mladi ljudi su poceli odlaziti na poslove ( u bijeli svijet ), a
dosta se obitelji posve odselilo. Od 1964.g. mnogo se odlazilo na "privremeni rad"
u Njemacku i Austriju. Ljudi zaposleni u inozemstvu poceli su graditi nove kuce pa
se selo preporodilo za kratko vrijeme i svi su poceli bolje zivjeti. Desetak
domacinstava imalo je traktore a automobila jos i vise. Cesta od Turjaka do Micija
napravljena je 1972.g. kada je selo dobilo i struju. Micijasi su napravili novu
skolu 1963.g. drustveni dom 1980.g. a crkva je otvorena 13.6.1988.g. Vise od
dvadeset kuca imalo je telefone. Sve ove objekte Micijasi su napravili sami uz
neznatnu pomoc opcine. Stanovnistvo je bilo po prirodi bistri pametno. Nasi ucenici
su zavrsavali odlicnim uspjehom mnoge skole, a imali smo zavrsenih inzenjera,
doktora, ucitelja, nastavnika, i drugih zanimanja.

     Pocelo se tako lijepo zivjeti kako se samo tridesetak godina prije strasnog
egzodusa nije moglo ni zamisliti. Moja je mama cesto govorila da nikad nije imala
tako lijep zivot, a nikad ni u snu nije pomisljala da ce se u selu tako dobro
zivjeti. Ljudi su bili bliski jedni drugima, pomagali se i posjecivali u dobru i
zlu. Nasi ljudi nisu bili nacionalisti, nisu bili nasilni, cak je vecina bila
ponizna, kako nas je nasa vjera ucila, pa su u vri-jeme "bratstva i jedinstva"
sklopili oko 70 mjesovitih brakova (racunajuci iMicijase u N.Sadu, Indjiji i
drugim mjestima). Zeljeli su ljudi prevazici te nacionalne podjele, a cak mi je
i nas svecenik rekao da je to nekad bila jedna vjera i da ce kad-tad opet doci
do ujedinjenja.

     1991.g. doslo je do raspada Jugoslavije. Rat u Bosni je poceo 1992. g.
25.8.1995.g. Micijasi su dobili naredbu da se cjelokupno stanovnistvo mora iseliti.
I prije toga datuma mnoge su se obitelji iselile. To je bio najtezi dan u povijesti
Micija, a opisati svu tugu i jad, mogao bi jedan Ivo Andric i napisati veci roman
nego sto je "Na Drini cuprija". Toga dana, dva su autobusa dosla da ih odvezu
zauvijek sa rodnog praga, sa rodne grude, sa njihove ocevine i djedovine. Ljudima
koji su bili emotivno vezani za kucno ognjisce, srce je pucalo a puknuti nije moglo.
Zene su vristale i kosu cupale, jer nisu znale idu li u logor, ili na strijeljanje.
Jauk se cuo do nebesa, ali pomoci nije bilo. I, eto, sasjekose nam nase korjene,
a svaka biljka vene kad joj se korijen odsijece. Sada smo kao Kurdi rasuti diljem
svijeta. Stariji ljudi ne mogu ni dan-danas prezaliti svoju kucu i svoje drage
Micije, jer su tu proveli cijeli zivot svoj i sve izgubili. Samo u zadnjih osam
godina umrlo je vise od dvadeset ljudi kojima nije bilo vrijeme za umiranje;
uvenuli su kao i svaka biljka bez korijena.

     Najvise Micijasa naslo je utociste u Hrvatskoj, a dosta ih je otislo u
Njemacku, Austriju, Svicarsku, Svedsku, Kanadu... Oni koji su prezivjeli u
Micijama od 1992. - 95.g. ne mogu zamisliti da se tamo vrate i prozive jos
jednom sva ona ponizenja i strahove koje su prezivjeli, jer im nikakva vlast
ne garantira sigurnost.

     Ovako, ostaje nam nada da cemo se jednom godisnje sastati negdje u Hrvatskoj
i proslaviti svake godine Dan Micija; da cemo kao nekada opet zapjevati i ozivjeti
davne uspomene. Makar da se napricamo i vidimo, da se rodbina i prijatelji ne
zaborave. Bio je svecenik Petar Corkovic, rodjen u Micijama, koji je 1928.g.
sagradio crkvu na Petricevcu u B.Luci, a danas niko iz Micija o tom covjeku ne zna
ama bas nista. Ne zna se od kojih Corkovica potice. Ima u Vojnicu Slavko Corkovic,
a negov je djed rodjen u Micijama i davno odselio u Ivanjsku i sad Slavko nastoji
naci svoju lozu ali nitko ne zna jer nisu dolazili, nisu svoju rodbinu obilazili.
Nemojte da se i nama to desi.

     Na kraju zelim reci da sam prosao mnogo svijeta, ali od Bosanaca nema boljih
ljudi. Uvijek sam volio moje Micije i moje Micijase,jer su u dusi dobri ljudi; bio
sam ponosan na moje micijasko porijeklo. Volim ih i danas, jer nisu pokvareni, jer
kao i ja vole pjesmu i svirku, a ja sam cijeli zivot svirao, pjevao i veselio ljude
oko sebe. Dovodio sam razne grupe i Kulturno-umjetnicka drustva, da vide nase selo,
nase prirodne ljepote i upoznaju nase dobre ljude. Neka dragi Bog cuva nase Micijase
gdje god se nalazili. Svima, koji me znaju i ne znaju, upucujem srdacne pozdrave.   

  Duluth 18.2.2003.g.          Milan Chorkovich